Pogledala je niza se, te je možda po prvi put obli rumenilo. Zastidila se sama sebe. Pitala se kako to da o Islamu ne zna skoro ništa. Znala je da neke njene prijateljice idu na vjeronauku, ali nju roditelji nisu na to obavezivali, govorili su da bi to bio suviše velik teret za nju i da ne bi mogla sve to stici
Zacudila se što je ovaj neznanac naziva sestrom. Medutim, kada se malo bolje zagledala, shvatila je da je tog mladica i prije vidala, cak je stanovao blizu nje. Osjetila je u samom tom izrazu poštovanje, a i njegov glas je bio smiren, tako da mu rece:"Kako da ne".
Ti si dužna da pokriješ svoje stidne dijelove tijela, jer ako budeš pokrivena, zaslužiceš Allahovu milost i uspjeceš i na ovom i na buducem svijetu."
- "Halali mi, ali moram ici, autobus mi je došao," - rece ovaj neznanac i ode.
Pogleda po prisutnima, oko nje su bili sve sami Nijemci, autobus je ispunjavao žamor njemackog jezika kojeg je Selma bolje poznavala nego svoj maternji, bosanski jezik, a nije ni cudo jer ona se rodila ovdje. Došavši kuci majka je doceka ispred kuce, sjedila je na terasi.
- Cao, dušo, jesi li se umorila-upita je majka.
- A zašto kceri draga?
- Ne znam, ako misliš da možeš sve stici, onda bujrum.
Azra joj je napomenula da pokuša da se što pristojnije obuce, jer ipak ide na vjeronauku. Došavši tamo ugledala je mnogo djece i omladine koji su sjedili na koljenima poredani u saffove. Neobicno joj se svidio taj prizor. Azra je, ušavši sa Selmom, nazvala selam, na što su svi prisutni odvratili. Obavijestila je efendiju da Selma želi da pohada vjeronauku, ali da, nažalost, ne zna ništa o Islamu. Efendija je vrlo dobro znao za takve slucajeve i nije se tome nimalo iznenadio. Poželio joj je srdacnu dobrodošlicu i pohvalio njenu želju da uci i sazna nešto o Islamu. Tako su poceli prvi Selmini koraci u Islam. Svaki dan je saznavala nove stvari. Pored toga što je pohadala vjeronauku, stalno se družila s knjigama koje je dobivala od svog rodaka Omera i od efendije. Jednoga dana, a prošlo je vec godina i po od Selminog prvog dolaska u mekteb, došao je njen rodak Omer i poklonio joj knjigu koja govori o hidžabu. Uzela je tu knjigu i procitala je od korice do korice. Shvatila je da je hidžab za ženu farz koji se ne može nikako ostaviti, te da ce zbog nepoštivanja Allahovih propisa gorjeti u džehenemskoj vatri. U njoj se polahko pocela buditi želja da i ona stavi tu krunu sebi na glavu, da bude u potpunosti pokorna svom Gospodaru koji ju je stvorio i pred kojim ce racun polagati. Svoju garderobu je skoro u potpunosti bila izmijenila, više nije bilo mini suknji, šorceva, tijesnih majcica, uskih farmerica. Malo po malo na nju su djelovali savjeti koje je slušala od efendije, rodaka Omera i nekih drugarica s kojima je razgovarala o Islamu. Ubrzo poslije toga dobila je od efendije jednu knjižicu, a zvala se "Pismo sestri i majci". Knjiga ju je strahovito dojmila. Zatvorivši knjigu zapita se:
Ne, necu moci, jer u džehenemu je još vrelije.
Pa ta moda nije naša, mi imamo svoju modu i tradiciju. Necu moci nicim da se odbranim, pa ko ce me onda zaštiti od Allaha?! Niko, ni majka ni otac mi nece moci pomoci. U njoj je želja poput lijepih mirišljavih ljetnih plodova polahko sazrijevala. U džamiju bi odlazila kadgod bi mogla. Do džamije bi došla otkrivena a ulazeci u džamiju stavila bi mahramu na glavu. Jednoga dana dok je namještala mahramu u abdesthani, rece samoj sebi: Dosta je bilo prikrivanja, pa dokle cu da griješim, zar ne mogu staviti ovu mahramu na glavu i nositi je s ponosom. Nije me briga šta ce drugi reci, prece mi je da gledam Allahov hatur nego mišljenje ljudi. Od danas cu stalno nositi mahramu, hocu da istinski budem predana svom Gospodaru. Cvrsto u srcu je znala da cini ispravnu stvar, iako je šejtan nastojao da je odvrati. Odlucila je biti nepokolebljiva. Znala je da ce naici na bezbroj problema, pocevši od svojih roditelja, rodaka, prijatelja, poznanika, svih onih koji je znaju i koji je ne znaju, ali, ipak, Allah je od svega preci, Allahu se jedinom moramo pokoravati. Istrcala je iz abdesthane da saopci Azri i ostalim drugaricama radosnu vijest. Osjecala je kao da joj srce raste. Neka radost je ispunjavala njenu dušu. Kako li su samo Allahove rijeci bile istinite:"Onome koga Allah hoce da uputi na pravi put, On ucini njegova prsa prostranim..". Svi su sa oduševljenjem docekali taj haber, blagosiljali su je i divili se njenoj hrabrosti.
- Cao kceri, kako si mi. Selma se malo namršti te rece majci:
- Ma nemoj mi reci- odvrati joj majka, -mi ne živimo u Saudijskoj Arabiji nego u Njemackoj i dužni smo tako i da se ponašamo. Za mene ostaje isti pozdrav, ja necu ništa da mijenjam. Nego ko te tome nauci? Sigurno onaj efendija. I što ce ti ta mahrama i sad na glavi, nismo u džamiji.
- To cemo mi još vidjeti, skinuceš ti nju prije ili kasnije, misliš da ce ti u školi to dozvoliti?
Na ovome se završio njihov razgovor. Njenoj majci nije bilo pravo, pitala se šta ce njene prijateljice na to reci. Nece to moci tek tako da prode.
A sutra je vec bilo na pomolu novo iskušenje. Sutra je morala krenuti u školu i suociti se sa svojim školskim kolegama i koleginicama, profesorima i profesoricama, suociti se sa cijelim svijetom.
-Baš ti lijepo pristaje ta mahrama, ovako si još ljepša, možda jednom i meni posudiš tu mahramu.
- "Bilo bi to nešto prekrasno!" Mislila je kako bi bilo lijepo da i nju Allah uputi na pravi put. U razred je ušla profesorica biologije koja je veoma simpatisala Selmu, i cim spusti dnevnik, pogleda po razredu te opaziviši Selmu, zagleda se u nju. Pride joj te je poce ispitivati o motivima tog cina, i rece da joj marama veoma lijepo stoji, kao da je jedna sasvim nova osoba. Mnogi u njenom razredu su shvatili taj njen vjerski motiv, pa su se zbog toga odnosili prema njoj sa jednom novom dozom poštovanja. Medutim, ne svi. Bilo je i onih koji su je mrko gledali i u sebi gundali, ali ona se nije na to obazirala. Problemi su se nizali jedni za drugim, ali nije htjela nimalo da poklekne.
Jednog dana, dok je prolazila gradom, ugledala je staru poznanicu Senadu. Selma joj se obradova i nazva selam, a ova ne cekajuci ni jednog momenta pljunu na nju i rece:
Selma ju je gledala ukocenog pogleda ne vjerujuci da je to zaista cula svojim ušima i to od jedne muslimanke. Izvadi iz tašnice maramicu i obrisa suze sa lica. "Neka," - rece Selma, - "Allah sve vidi."
- "Misliš li ti da si time nešto bolja od ostalih djevojaka," - upita je majka?
- "Pusti ti to kraju, niko se nije vratio s onog svijeta razbijene glave."
-Nemoj ti meni te filozofije, nego skidaj tu mahramu i da te više ne vidim u njoj".
- "Vidi je, zar možeš biti nepokorna svojoj majci, ko te tome nauci?"
- "Il' ceš ti ici iz ove kuce ili ta marama, drugog nacina nema," - izdera se na nju majka. Selma zacuta te se okrenu i ode u svoju sobu. Oca je rijetko vidala, stalno je bio zauzet gomilanjem novca i nije imao vremena da se posveti odgoju svoje djece, nego je to prepustio svojoj supruzi. Nije imao nekog odredenog stava spram Selme, mada je u dubini duše osjecao da ona ima pravo da izabere nacin na koji ce da živi. Mislio je da ce njegova žena ipak popustiti. Medutim, da stvar bude još gora, majka joj je zabranila da ide u džamiju govoreci da ju je džamija pokvarila, jer ne ide kao ostale djevojke u diskace, ne oblaci se po posljednjem kriku mode, jer svoje slobodno vrijeme provodi ili u džamiji ili u citanju školskog gradiva ili vjerskih knjiga, jer izbacuje alkohol iz kuce, kajala se što je dozvolila Selmi da ikako krene na vjeronauku. Vrhunac svade je izbio kada je Selma uzela bocu šampanjca prolila je u kanalizaciju i bacila u smece. Majka je postala histericna zbog toga.
- "Nije to nikakva sramota," - odvrati Selma - "sramota je nekoga navracati na zlo. A šta ako ti gost zatraži drogu, bi li mu i to ponudila?"
- "A zar alkohol nije isto tako štetan?"
- "Šejtan, majko draga, ne zna mjeru. Danas ceš popiti cašicu, a vec sutra i citavu flašu. Zar se ne sjecaš kako ste prošle godine ti i babo bili pjani za Novu godinu i zamolo niste sudar izazvali?
Selma se povuce u svoju sobu uze abdest i stade na namaz. Molila je Allaha iz dubine svog srca da uputi njene roditelje na pravi put, da im oci otvori, jer ne bi željela da ih vidi na Ahiretu kako gore u strašnoj džehenemskoj vatri.
- Nije to samo tvoja dova, dijete moje drago. I moja majka, a tvoja rahmetli nena, je molila svakog dana da me Allah uputi na pravi put. Sinoc kada sam te ugledao na namazu, podsjetila si me na nju, na moje djetinjstvo, i na sve ono što su ove godine tudine odnijele sa sobom. Vrijeme je da se vratim sebi i svome korijenu. Zagrlila je oca kao nikad do tada, osjecala se tako mirno i spokojno. Allah je izveo njenog oca iz zablude, iz tmine na svjetlo. Poslije toga u njihovoj kuci nije bilo alkohola. Jednu su sobu u potpunosti ispraznili i odredili je za namaz. Majka je malo gundala zbog tih promjena, ali je i ona uvidjela koliko je ova promjena uticala na Hasana, jer je od tog momenta nastojao da bude što više u kuci sa svojom porodicom. Malo po malo u njoj se gasila odbojnost prema Selminom nacinu odijevanja, Selmu je cekalo još jedno iznenadenje o kojem je samo mogla sanjati. Vrativši se iz škole, majka je po obicaju docekala Selmu i kada joj je nazvala selam, ona joj veselo odvrati selamom.
- "Nisam mnogo", - odvrati Selma.
"Šta li je sad ovo", pitala se Selma dok ga je otvarala. Kad ga napokon otvori, izvadi iz njega jednu prekrasnu svilenu mahramu. Pogleda u svoju majku dok su joj u ocima iskrile suze, znala je dobro šta ovo znaci, Allah je omekšao njeno srce, dobila je još jednog prijatelja i zaštitnika, pride majci te je od sveg srca zagrli.
- "Ponosna sam na tebe, dijete moje," - progovori majka grleci je, tek sad vidim da si bila upotpunosti u pravu.